Najčudniji zakon svemira jest postojana težnja za svrhovitim razvojem. To znači, sve što je stvoreno, neprestano teži za usavršavanjem. Ovaj zakon vrijedi kako za mrtvu prirodu, tako u osobitoj mjeri i za čovjeka. Čovjek je određen za usavršavanje, na tjelesnom, na duhovnom i na religioznom području. Najveće savršenstvo jest (njegovo) sjedinjenje s Bogom. «Budite savršeni kao što je savršen Otac vas nebeski», kaže Isus. A pjesnik (Ruckert) tumači: Svaki čovjek ima sliku o onome što treba postati, i dokle god on to nije, njegov mir nije potpun.

Razvijati se do punine, do savršenstva čovjekova je dakle trajna zadaća. Biti savršen znači: razvijati svoje prirodne sklonosti, sposobnosti, mogućnosti koje isključuju izvore mana i zapreka, prodirati u carstvo duha i duhovnoga, do nutarnjeg čovjeka. Religiozno izraženo to znači: neprestano usavršavati sliku, misao, nacrt, koji Bog ima o svakom čovjeku, izložiti se Božjoj ljubavi i dopustiti Bogu da kroz mene djeluje u ovaj svijet.

Ovaj cilj je uzvišen, put do njega težak i opasan. Zato čovjek treba pomoć, praćenje, vodstvo. I upravo je to cilj i sadržaj ove «škole moljenja». Postoji sasvim sigurno mnogo jako dobrih, na iskustvu sazrelih vodiča i knjiga o ovoj temi. Ovdje govori pratitelj duhovoga života na temelju osobnog iskustva. Autor je bio preko 20 godina misionar na jugoistoku Azije, studirao je ne samo mudrost istočne kulture i religije, nego ju mogao i iskusiti. 11 godina bio je voditelj jedne kuće tišine u Engleskoj, mogao je dakle Istok i Zapad međusobno usporediti, povezati. Očaravajuća kombinacija: azijska životna mudrost i zapadna životna praksa.

Za bolje razumijevanje i plodnije korištenje smatram korisnim napomenuti:

1. Ovdje se ne radi o znanstvenom, teorijskom istraživanju puta savršenosti, nego o utemeljenoj praktičnoj uputi. Ponuđen je solidan temelj i saznanja temeljena na iskustvu. Naš duševni život je neobično složen, put do razvoja dug i težak, proces čovjekove preobrazbe vrlo mučan. Zato je potreban oprez, obzir i vodstvo iskusnih učitelja.

2. Preduvjet za smisleno služenje ovim materijalom jest da se njegov korisnik, upusti u svijet vjere bez ako ali, bez uvjeta i suzdržanosti. Sadržaj je: Ponuda Boga kako nam dolazi po Isusu Kristu i njezina primjena na nas. Ovdje se ne istražuje, ovdje se vjeruje i živi. Tek tako je moguć rast u Duhu.

3. Iz toga proizlazi: ovo je više praksa, manje teorija. Čitanje bez praktičnog vježbanja neće polučiti dobre rezultate. A koraci su uvijek isti: najprije sabranost i raspoloženje prokušanom metodom koncentracije, zatim ulaženje i prijelaz na religiozni sadržaj.

Ovo je škola moljenja. Tko ju prođe, sasvim sigurno će naučiti moliti.

Naslov

Uvod

O molitvi

"Vrijednost kontemplativne, to znači meditativne, molitve otkrio sam za vrijeme svoga studija. Obično smo išli u grupi, trojica ili četvorica. Tako sam se jednom prilikom i ja pridružio grupi koja je htjela poći u galeriju slika. U galeriji sam letimice prošao sve izložbene prostore, pogledao lijevo i desno. Zadržavao sam se tek kad sam vidio sve prostore. Pogledao sam većinu izloženih slika, dakako samo površno. Ali kad sam se vratio onamo gdje sam započeo, jedan moj kolega još je uvijek stajao pred prvom slikom, drugi su stigli tek do četvrte ili pete. Što se dogodilo? Oni su zaista svaku pojedinu sliku uzimali u svoje srce. Promatrali su je intenzivno pazeći i na najmanje detalje. Ulazili su u misao umjetnika i otkrivali konačno poruku koju je izražavala slika. Ja sam, istina, vidio mnoge slike, ali sam iz toga polučio slabu korist.

Sličan način ponašanja otkrio sam i u svojim promatranjima prirode i na svojim putovanjima. Vidio sam svu ljepotu u Božjoj prirodi, brda, doline i rijeke. Primjećivao doduše nepregledno mnoštvo cvijeća, vidio i ono najmanje, isto tako ptice i životinje. Ali jedva da sam koji cvijet dodirnuo rukom i osjetio nježnost njegovih latica, radovao se njegovu mirisu ili jednostavno divio ljepoti cvijeta i dopustio da me, duboko u meni, dodirne. Tijekom vremena pokušao sam promijeniti ovo ponašanje, i to mi je pomalo sve više uspijevalo."

Kad molimo, mi se nalazimo u divnoj galeriji umjetnina, u galeriji našega srca. Isus kaže: «Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti» (Mt 6,6). Ova galerija umjetnina je nešto posebno, jer u njoj možemo biti potpuno sami s Bogom. U njoj nalazimo Njega, ali u njoj nalazimo izložene i mnoge slike iz Isusova života, iako ih ne vidimo uvijek. Ono najvažnije jest: ne htjeti gledati mnoge slike, nego koncentrirati se na jednu i s ovom jednom provesti što je moguće više vremena. Pogledajte sliku, promotrite ju s različitih strana, radujte joj se, zavolite ju, uzmite ju u sebe, pohranite ju u svoje srce i postanite dio nje.

Da to postignemo, moramo imati dovoljno vremena za sebe. Moramo biti iznutra slobodni od pritiska i opterećenosti. Moramo pokušati opustiti se i sasvim smiriti. Veliki planovi i očekivanja nas samo smetaju. Zadovoljimo se s time da promatramo samo jednu sliku, jednu tajnu naše vjere, dokle god možemo. To znači moliti razmatrajući. Ovaj način molitve može nas uistinu promijeniti uspije li nam prakticirati ju redovito i ne dopustiti da nas od nje odvrate trenutci sumnje koje povremeno možemo doživjeti. Jer nismo li određeni za to da postanemo kao Krist? Krist je slika, mi njegova slika i prilika.

"Iako se moje ponašanje u galerijama umjetnina svih tih godina uglavnom nije promijenio, sada mi bolje uspijeva dugo vremena boraviti pred jednom jedinom slikom. I u vrijeme potištenosti i nutarnje praznine ja još uvijek mogu motriti Isusa, 'moju Majku, mog Brata, mog Spasitelja' (Julijana Norveška)." S malo zauzetosti možemo postići ovaj cilj i ujedno produbiti i obogatiti svoj molitveni život. – Evo, to je smisao ove škole moljenja.

Naslov

Uvod

O molitvi

Prije nego započnem molitvu, pokušam staviti se u Božju prisutnost, to znači pokušavam postati svjestan Božje prisutnosti. Znam da je On posvuda prisutan, jer Bog je u svim stvarima, i sve stvari su u njemu. On je na osobit način prisutan u meni, u mome srcu, kao što je prisutan u svakom čovjeku koji mu se otvara. Mističarka Julijana Norveška kaže: «Bog je u mome srcu stvorio sebi počivalište, veličanstveni grad, prijestolje, s kojega nikad ne ustaje i koje nikad neće napustiti.» Zato ne moramo na molitvu odlaziti nikamo drugamo, nego u naše vlastito srce.

Moliti za mene znači jednostavno biti uz Gospodina. Znam da me On neizrecivo ljubi.

Najvažnije je uvijek, najprije se smiriti i osluhnuti. Bog je uvijek prvi u molitvi. On govori nama, dodiruje nas i pokreće. Zatim možemo na mnogo različitih načina odgovoriti, već kako nam Duh Sveti dadne i kako nas On vodi.

Zato odabirem jednu riječ ili jedan prizor iz Biblije, uzimam to u svoje srce i boravim u poruci slike, teksta. Motrim i kušam. To se može dugo vremena tako nastaviti. Ili poželim doživjeti Božju prisutnost i veseliti joj se nutarnjom sposobnosti gledanja, slušanja, pipanja i govorenja.

 Ove divne sposobnosti koje imamo u svojim osjetilima, možemo vrlo dobro upotrijebiti u molitvi. Svojom snagom zamišljaja možemo Gospodina zaista vidjeti, čuti, osjetiti i s njim razgovarati. Ali, s Njim možemo razgovarati i svojim disanjem. Ili možemo više voljeti susresti se s Bogom u potpunoj tišini, jednostavno biti uz Njega i ne činiti ništa. Ima jako mnogo puteva da se bude s Bogom, s Njim koji nas toliko ljubi i kojemu želimo vratiti svoju ljubav, kao dvoje zaljubljenih koji otkrivaju uvijek nove oblike zajedništva.

Pritom dakako doživljavamo mnoge izazove. Ne živimo uvijek u sedmome nebu; često se dogodi upravo suprotno. Nerijetko osjetim nešto kao zid, tamu, prazninu ili čak pred sobom vidim opaku sliku koja mi priječi pristup Božjoj prisutnosti. Ali znam i čvrsto vjerujem da je Bog tu, u dubini moga bića, tamo, u mome središtu i na mome izvoru. Zato pokušavam nadvladati zapreku, kakva god bila, «snagom ljubavi koja je puna čežnje». Julijana Norveška kaže: «Duša ne može činiti ništa drugo nego tražiti, trpjeti i pouzdati se… Istinsko traženje u vjeri, u nadi i u ljubavi sviđa se Gospodinu, a nalaženje usrećuje dušu  i ispunjava je radošću. I Njegova je volja da ga tražimo dok Ga ne ugledamo.» To znači da nas čak i naše poteškoće u molitvi dovode bliže k Bogu, makar to povremeno, na prvi pogled ne izgledalo tako.  

Otkrijmo Božju prisutnost i osobno s njim razgovarajmo. Većinu vježbi koje predlažem 'kušao' sam s molitvenom grupom. Zato donosim primjere kako možemo uzeti i primijeniti religiozne pojmove i slike naše kršćanske tradicije.

Vježbe nas hoće u prvom redu ohrabriti, potaći i nadahnuti. Ne moramo ih ropski slijediti. Osobne potrebe i osobno raspoloženje neprestano se mijenjaju. Ipak se nadam, da u jednom ili drugom opisanom načinu molitve možemo otkriti nešto vrijedno, nešto kao pšenično zrno koje u mirnom razmatranju govori, dodiruje i mijenja.

Ovo se najbolje događa u ritmu disanja. Ipak, u početku više meditirajmo neki dulji tekst, tek kasnije kraći, sve dok nam konačno ne bude dovoljna jedna jedina riječ ili misao. Moguće je da nam Bog dade gledati Ga (motriti) neposredno, pri čemu više nije potrebno ništa drugo osim potpunog zadovoljstva molitelja, jer smije biti sasvim blizu Bogu. U ovoj jednostavnoj blizini i apsolutnom sjedinjenju s Bogom otkrivamo da smo svi braća i sestre, da smo svi međusobno povezani, i da smo povrh toga jedno sa svim stvorenjem. Živi Bog u nama, Duh Sveti i njegova snaga preobrazit će nas. Stoga možemo za one koji iskreno mole, reći: «Vi ste svjetlo svijeta» (Mt 5,14).

Jedna vježba će nam govoriti više, druga manje. Dopustimo Duhu da nas vodi i pomogne urastati u dublji molitveni život. – Dobro došli u školu moljenja!

Pavao Madžarević